Za ovaj album imam dosta toga za reci … let me begin.

Panic At The Disco je po meni definitivno skupina klinaca wanna be gitarista koji sviraju popularno zvan Emo rock ili ti ga soft rock po mjeri MTV-a.

Svojim sablonskim emotivnim tekstovima, skolonosti preformansima i moram priznati jako dobrom marketingu su uspjeli zapaliti klince koje nisu znali sto bi sa sobom za svoj debitantski album “Fever You Can’t Sweat Out” tada su ih uz Fall Out Boy poceli gurati u prvi plan i to je sretna prica kako su nastali novi americki sminkerski rock pozeri.

Uglavnom na drugom albumu jos uvijek vlada sigurnost i predvidivost koja bi svakog pravog rockera vec pocela iritirati ali ne i njih, oni vole te milozvucne pjesme u kitica-refren formi na nacin americkih djecaka koji se vole igrati pop zvijezda. Mislim da su si mladici dali oduska i preslusali Kinkse, The Beatlese ili pak Green Day kada ih je pucao pop, ali ih i nisu bas dobro kopirali.

I za kraj … da imaju manje crnila na podocnjacima lakse bi se prodali kao neki boy band jer tamo lezi lova.

Tags: ,