Priznajem da sam posljednjim  albumom grupe Coldplay ostala razočarana, što je u principu bilo logično  nakon izvrsnih Parachutes i A Rush Of Blood To The Head . Mislila sam da ću ostati razočarana i novim albumom Viva La Vida or Death And All His Friends međutim to se nije dogodilo.

Ustvari može se reći kako se ovdje radi o novom starom Coldplayu. Prepoznatljiv zvuk koji je umotan u  drugačiji produkcijski omot te osvježen uvođenjem nekih sasvim novih instrumenata koje Coldplay do sad nije koristio, pravi je pogodak na ovom albumu. Tu bi se mogla izdvojiti pjesma Yes  koja može asocirati na kasniju fazu Led Zeppelina, a osobito Page & Plant No Quarter fazu u kojoj koriste marokanske melodije. 

Pjesma Lost! puna je pozitivne energije . Slično je i sa instrumentalnom Life In Technicolor, koja otvara album i čija je jedina mana što traje svega dvije minute i trideset sekundi. jedina  šteta je što nakon nje dolazi pjesma malo glupog naziva Cemeteries Of London koja se mogla sačuvati za kasniji dio albuma.

Those who are dead are not dead they just livin’ in my head  je stih  koji će mnogi zapamtiti, ali i po njemu zapamtiti jako neobičnu, međutim jako dobru pjesmu 42 .

Lovers in Japan/Reign of Love također je jedna od pjesma koja popravlja raspoloženje. Brzi uvod, kojeg obilježavaju piano dionice tjera vas da pjesmu poslušate do kraja, a lupkanje nogom ili klimanje glavom mogu doći samo kao logične posljedice slušanja. Raspoloženje ne pada ni u naslovnoj Viva La Vida. Album se zatvara s naslovom povezana Death And All His Friends.

Uglavnom … album me oduševio i svima ga preporučam!